Gdje je mama, gdje su mi braća??

Cvilim tužno, netko će me čuti. Valjda!!!

Pronašla su me djeca, dobre male dušice. Odnijeli su me u školu i gle čuda – toplo je i ugodno u školskoj knjižnici. Dobila sam mlijeka i neku finu klopu. Super mi je, iako sam postala pas – siroče. Ivana, knjižničarka, toplog i nježnog srca brinula je cijeli dan o meni, ali se bližio kraj njenog radnog vremena. Shvaćam – što će sa mnom? Kome da me da? Tko će me od djece odnijeti doma? Ima li takvih ljudi? Nisu baš svi zločesti kao onaj tko me ostavio na ulici.

Ipak sam začula novi glas, netko me došao vidjeti, pomilovati, pomaziti.

Ženski glas, ženska ruka – topla i nježna, uzela me u svoje naručje i više me nije vraćala u kutiju.

Oh, zar je to moguće?

Oh, hoću li naći novi dom?

Hoću li dobiti neko ime?

Izgleda da hoću…

Prošlo je tjedan dana od tada, prošlo je moje liječenje – dobila sam 6 injekcija zbog prehlade i slabosti, oporavila sam se uz mnogo njege, volje i ljubavi koju je nastavnica uložila u mene. Vratit ću joj tu ljubav kad porastem.

Hvala učenicima i nastavnicima koji su me pronašli, spasili i učinili sretnim psom. Tko ne vjeruje, neka pogleda foto-galeriju.

Psić iz školskog dvorišta